SOCIJALNA I KULTURALNA DIMENZIJA l PAMĆENJA: GENERACIJSKI I NACIONALNI IDENTITETI IMAGINARNE JUGOSLAVIJE | NjEGOŠEVI DANI 5 ‒ Zbornik radova ‒

U ovom ću se tekstu, pored ostaloga, baviti i kulturom sjećanja koja nije samo nacionalna, nego je i generacijska. Ona se, kao takva, pokazala vitalnijom od pojedinih nacionalnih kultura, jer njene ikone, simboli, mitovi, svjedoče o postojanju jedne posebne, imaginarne, „multietničke zajednice“, koja iako na ovim prostorima nije uspjela postati nacijom, egzistira i danas medju ljudima različitih etnikuma, kao zajednička kultura sjećanja.

Ključne riječi: kulturna memorija, kultura sjećanja, generacijska kulturna memorija, socijalna memorija, nacionalno pamćenje 

Kada sam zajedno sa Zlatkom Kramarićem (koji je nepopravljivi anti-jugonostalgičar) pisala knjigu Politika, kultura, identitet (Skopje, 2012/OsijekZagreb, 2013.), temu „jugoslavenstva“, zbog kolegijalnosti u toj knjizi ostavila sam postrani. No, biti kolegijalan što to znači? Svjesna činjenice da nam sjećanja daju legitimitet i polazište kritičke opservacije, odlučila sam da ipak napišem nešto i o toj temi. I to sada činim kako bi moj dio, naše zajedničke knjige, bio potpun.

Kao sociokulturna pojava i emocionalni oblik pamćenja koji je nekada bio stvar „živog sjećanja“, kultura sjećanja nije samo intelektualni pojam, nego i življeno iskustvo jednog generacijskog i komunikativnog fenomena kojemu prijeti realnost povijesnog trenutka, onog koji je „ņeljeznu zavjesu ideologije“ zamijenio „plišanom zavjesom kulture“. No, i nakon dvadesetak godina, usprkos razlikama u tranzicijskim procesima koje su se dogodile u zemljama bivse SFRJ, cijeli postjugoslavenski prostor dijeli slični emotivni simbolički kapital, jednu kulturu sjećanja, kao početnu točku dijaloške platforme za uspjesno tumačenje naše postsocijalističke stvarnosti. 

U eseju „Konfiskacija pamćenja“, napisanog 1996. godine, Dubravka Ugresić konstatira da je s raspadom visenacionalne Jugoslavije otpočeo proces brisanja jednog pamćenja na račun uspostave drugog, to jest da je došlo do „konfiskacije kolektivnog pamćenja i njegove zamjene konstruktom nacionalna pamćenja…“. Ističući ulogu povijesti koja se tako drsko znala uplesti u privatne živote ljudi s ovih prostora, mijenjajući im pritom biografije i identitete, „Istočnjaci“ (kako ih u eseju naziva Dubravka Ugrešić) postali su osjetljivi na dvije stvari: na zajedništvo i na prošlost. No, uvijek kada bi dosli u dodir sa „svojima“, ovi „ljudi sa dva života i jednom biografijom“ spontano bi počeli otkrivati „draži kolektivna sjećanja“  (kurziv je moj).

Prije nego nastavim s interpretacijom spomenutog eseja, zadržala bih se na dva bitna pojma na koja upućuje Ugresić. Prvi je „kolektivno“, a drugi „nacionalno“ pamćenje. No, kako za mnoge teoretičare, poput Aleide Assmann ili Susan Sontag, na primjer, kolektivno pamćenje/sjećanje ne postoji, Ugresićev citat postaje malo problematičan. Naime, prema riječima Suzan Sontag, „svako je pamćenje individualno, ono je neponovljivo – umire s osobom kojoj je pripadalo. Ono sto se uobičajeno naziva kolektivnim pamćenjem, nije pamćenje, nego dogovor: da je nesto važno, da se to nešto odigralo upravo tako, zajedno sa slikama koje tu povijest/priču fiksiraju u nasem pamćenju“ (kurziv je moj). Ove nas riječi upozoravaju da je pamćenje, zapravo, osobno iskustvo, ono nije stvar samo pasivnog otiska, nego i aktivnog oblikovanja. Podložno je posredovanju i obradi, pa se stoga može reći da je reprezentativno i aprezentativno, istovremeno. Mi ne reagiramo na historijske činjenice, već na njihovo prikazivanje, tumačenje i/ili vrednovanje, kako u jezičnom, tako i u slikovnom obliku. No, budući da su riječi i slike vezane uz neki cilj, instrumentalizacija pamćenja/sjećanja ukazuje ne samo na njihovu uporabu, već i na njihovu zlouporabu.

Vjerojatno je to i potaklo Dubravku Ugrisić da zaključi kako su jugo-narodi „najčiliji kada dodju u priliku da jedni drugima unište prošlost (nadgrobne spomenike, biblioteke, crkve, spomenike od kulturno-historijske vrijednosti)“, no da nisu nimalo njezniji ni prema vlastitoj prošlosti: „prebrisat će je ili uskrsnuti, već prema potrebi, kompjutorskom lakočom… Jer kolektivno pamćenje – nastavlja Ugresič – može se brisati i nanovo upisivati, dekonstruirati, konstruirati i rekonstuirati, konfiscirati i re-konfiscirati, proglasiti politički korektnim ili nekorektnim…“ i to sve prema potrebi aktualne politike, jer prema njenim riječima „politička borba je borba za teritorij kolektivna pamćenja“  (kurziv je moj).

Budući da je pamćenje vezano uz pitanje moći koje suvereno i samodovoljno odlučuje o nacionalnim mitovima, identitetima i kulturama, moglo bi se reći da je u eseju Dubravke Ugresić, kolektivno pamćenje, nesvjesno ali ispravno, poistovjećeno s nacionalnim pamćenjem, koje i nije drugo do oblik službenog ili takozvanog političkog pamćenja. Naime, svaka nacija favorizira svoju kolektivnu memoriju izlazući u muzejima, arhivima i znanstvenim bibliotekama slike koje podrzavaju njeno konstruiranje, no s obzirom na to da se pamćenjem moze manipulirati (kao s monetarnom istinom na burzi), bit ću slobodna tezu o kolektivnom pamćenju Dubravke Ugresić zamijeniti s tezom o ideologiziranom pamćenju Aleide Assmann. Stoga, bitno je da se sada fokusiram na još dva pojma, bitna za razumijevanje različitih formacija pamćenja.

Prvi je „kultura sjećanja“, a drugi „politika povijesti“. Prema riječima Aleide Assmann, kultura sjećanja predstavlja oblik neovisnog, civilnog bavljenja sjećanjem, zapravo skup kulturalne mnemotehnike koja ide odozdo prema gore i pomaže u izgradnji kolektivnih identiteta, dok politika povijesti ukazuje na jedan, od države regulirani mehanizam, koji krećući se odozgo prema dolje, nasilno stvara homogeniziranu formu sjećanja koja pomaže u instrumentalizaciji proslosti. Kako su oba pojma vrijednosno suprotstavljena, jako je važno ukazati sada na nesto sto se naziva „emocionalizacijom povijesti“. Ona je prisutna u mnogim autobiografskim i/ili porodičnim romanima, u dokumentarnim serijama, filmovima, pa i u nekim medijskim raspravama. Svakako, pogrešno je pretpostaviti da je nositelj tog pamćenja neko „kompaktno Mi“ nacije, jer sa sjećanjem/pamćenjem uvijek se „hvataju u koštac samo pojedinci ili grupe, koji u drustvu pripadaju različitim generacijama i slojevima“, kaže Assmann u knjizi Duga senka prošlosti. Stoga je logično zaključiti da će se u jednom pluralnom, demokratskom društvu, čuvanjem i održavanjem kontra-pamćenja baviti razne individualne i gradjanske inicijative.

Jedna takva inicijativa, kao javni poziv za suradnju, bila je pokrenuta još daleke 1989. godine, od strane Dubravke Ugresić i dvojice urednika tadašnjeg tjednika Starta, Dejana Krńića i Ivana Moleka. Najavljen kao Leksikon YU mitologije, projekat se trebao baviti pitanjem jugoslavenskog/jugoslavenskih identiteta, gdje bi se obradom pojmova ondašnje popularne kulture dobila drukčija slika jednog socijalističkog razdoblja. Riječ je o identitetskom (re)definiranju jednog vremenskog i povjesnog razdoblja, putem retrospekcije i artikulacije popularnih kulturnih pojmova i sadrņaja, koji su bili karakteristični za tadašnji jugoslavenski socijalistički ambijent. No, raspadom bivše države kao da je nestala i potreba za tim Leksikonom. Tek je 2001. godine, zagrebački časopis Arkzin pokrenuo web-inicijativu, a 2004. godine objavljeno je prvo tiskano izdanje pomenutog Leksikona.

Diskurs Leksikona YU mitologije kombinacija je visoke i niske kulture, koja je ujedno obilježila i recepciju te knjige. U nekim je sredinama Leksikon bio dočekan kao „bezazleno sentimentalno prisjećanje na proslost“, kao „slojevito potonulo kulturno dobro, jugoslavenska common culture, …zanimljiva trećost“, a u drugim kao dogadjaj koji je pokrenuo „ozbiljan terapijski proces dekontaminacije sjećanja na Jugoslaviju“ („neku vrstu Hazarskog rečnika jednog iscezlog kulturnog prostora, od početka do kraja obiljezenog sindromom neprestanog nastajanja-nestajanja… poput onog medicinski poznatog bola “fantomskog uda”… različito pojmljivog različitim „pacijentima‟“). No, važno je napomenuti da je Leksikon izazvao pozornost ne samo kod običnih ljudi, već i u nekim akademskim krugovima, kao i u relevantnim medijskim kućama.

No, iako je bio prvi, Leksikon YU mitologije nije ostao jedini projekat koji opisuje/sazima našu zajedničku socijalističku proslost.

Snimljen 2009.–2010. godine, kao neovisna produkcijia srpskog redatelja Igora Stojmenova, dokumentarni serijal Robna kuća takodjer govori o dogadjajima koje nadilaze granice danas nepostojeće države. Obuhvaća sve popularne fenomene tadašnjeg doba: od partizanske kinematografije, do glazbenih i sportskih uspjeha ex-Jugoslavena. Mnogi ga i danas nazivaju „filmskim leksikonom yu-mitova“, aludirajući na naslov spomenutog književnog žanra. Kao oblik kolektivnog nesvjesnog, i ovaj dokumentarac priča o ljepsoj strani zajedničke povijesti, pa nije ni čudo sto je za podnaslov serijala uzet jedan od posljednjih velikih marketinskih slogana toga doba: „Za nekoga sve, za svakoga ponešto“.

Prema riječima autora dokumentarnog serijala, nije možda riječ toliko o nostalgiji, koliko o fenomenima bivše države, prisutnim i danas na ovim prostorima, neovisno od politike. Misli se, prije svega, na fenomen jugoslavenske pop kulture kojem treba pristupiti i sa stanovišta kritike ideologije, jer općevažeće je da ne postoje ideološki neutralni kulturni sadržaji. Otud, za eksjugoslavenski slučaj „vraćanja u (polu)proslost“, ne može se samo reći da je nostalgični oblik postmodernog stanja, već i, prije svega, jedna ambivalentna pojava koja je, često poprimala i političke konotacije.

Poznato je da se, kao socijalna konstrukcija, sjećanje/pamćenje gradi i čuva ne samo kroz medjuljudski kontakt (ono što u psihologiji nazivaju žiža neformalna komunikacija, razgovorno pamćenje ili „conversational remembering“), već i kroz medijsku razmjenu koja koristi materijalne nosioce podataka: filmovi, knjige, fotografije, zapise, postere, ulaze u materijalno skladiste pamćenja koje pripada arhivu kulture). No, svako individualno pamćenje obuhvaćeno je, istovremeno, i širim horizontom generacijskog pamćenja: s pripadnicima svoje generacije dijelimo odredjenu atmosferu, stavove, vrijednosti, uvjerenja, čitavu kulturnu matricu kojom tumačimo kulturne kodove. Smjenom generacija, koja se odigrava otprilike svakih tridesetak godina, dolazi do promjene profila pamćenja u jednom društvu. Profil pamćenja igra važnu ulogu u obradi sjećanja, bez obzira je li ono traumatsko ili referira na slavnu prošlost koja se moze čak i kritički tematizirati: kroz igrane filmove ili dokumentarne serijale, esejizirane biografije ili porodične romane, no i kroz druge oblike javne kulture sjećanja. 

Prema tome, ako je kultura sjećanja oblik neovisnog, civilnog bavljenja sjećanjem, zapravo skup kulturalne mnemotehnike koja pomaže u izgradnji kolektivnih identiteta, tada kulturalno pamćenje ne nadilazi samo individuu, nego i generacije i epohe. Ono je potencijalno kolektivno pamćenje.

Poznato je da svaka sličnost s Drugima, kontstruira veće ideoloske razlike. U nekim teorijskim diskursima ta reakcija na drugost naziva se „narcizmom malih razlika“. Naime, novonastalim državama na Balkanu, i njihovim kulturama, svakako, Drugo iz prošlosti je negdašnja Jugoslavija. Prema teoriji Arjun Appadurai, ovisno od strukture moći i od prizme gledanja, to Drugo može biti esencijalizirano (drugost koju nosimo u sebi), egzotizirano (kada mislimo da smo potpuno različni od Drugih) i totalizirano (kada smatramo da smo svi isti kao nekada).

U svojim istraživanjima „imaginarne Jugoslavije“, slovenski kulturolog Mitja Velikonja uvodi pojam „novi jugoslavizam“, tumačeći ga kao ambivalentan i antagonističan diskurs, kao „kompleksnu, šizofrenu i konfliktnu ideologiju“, koja govori o Jugoslaviji. „Reč je o aposteriornoj konstrukciji slika jugoslovenskog političkog sistema, društvenog uredjenja, kulturne produkcije, svakodašnjeg života a, svakako, i partizanskog otpora... On je unutrašnje protivrečan jer povezuje naizgled nespojivo“. Naime, iako je kao država prestala funkcionirati, bivša SFRJ je kao nacija preživjela, pa drugi autor spomenute knjige Nebeska Jugoslavija, Vjekoslav Perica, u eseju „Generacija protiv nacije“, pokazuje da Jugoslavija žizi ne samo u „nostalgičnim kulturama sjećanja onih koji su svjesni šta su time izgubili“, nego i u „selektivnim svojatanjima njene povijesti i kulture od strane postjugoslovenskih država“ i to najviše preko fenomena popularne kulture ex-države i njene socijalističke ere, koja u sintezi s kulturom takozvanog post-jugoslavizma, i danas održava jedan neobično važan kolektivni identitet. „Radi se o generacijskom identitetu i generacijama kao društveno-povijesnim faktorima...“, koji se znaju sjećati.

No, bez obzira što nas potisnuta sjećanja plaše, mi nismo u stanju zaboraviti baš sve što je nekada bilo vezano za našu uznemiravajuću proslost. „Na kraju ipak ostaje komad života kojeg je nemoguće prevesti – kaže Dubravki Ugresić u spomenutom eseju – iskustvo koje je obilježio zajednički život u odredjenoj zemlji, u odredjenoj kulturi, u odredjenom sistemu, u odredjenu povijesnu trenutku… Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju“. No, da se u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja drugog, svaka „i najbezazlenija nostalgija smatra opasnom“, postavlja se pitanje, je li zbilja postoji ono sto D. Ugresić naziva kolektivnim sjećanjem ili se radi o nečemu drugome?

U tekstu „Jugoslavenstvo ne mora biti ni državnost ni nacionalnost“, postiranom na Protest.ba: Portal za mentalno preostale i one koji to žele postati, Predrag Matvejević pise: „Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne brise zajednički dio proslosti i povijesti u kojima su narastaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, odusevljenja i razočaranja“, i nešto dolje: „Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo moze se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo“.

Jasno je da Jugoslavija, mentalno, još uvijek postoji. Doduše, tiho i presutno, ali mnoge kulturne veze koje nemaju ničeg zajedničkog s jugonostalgijom potvrdjuju da nekadašnje kulturno zajedništvo nije samo memorija i poetika. I prema riječima Vjekoslava Perica (spomenutog koautora knjige Nebeska Jugoslavija), smrt se Jugoslavije, kao nacije, nikada nije dogodila, „jer su mnogi elementi nacije nastavili živjeti. Prema tome, moguće je govoriti samo o prestanku funkcioniranja države, što se i dogodilo... poslije čega je započeo mnogo dulji i jos nezavršen proces odumiranja nacije... Taj proces pokazuje iznenedjujuću vitalnost, prije svega zahvaljujući kontinuitetu i revitalizaciji jugoslavenske popularne kulture“, a svakako i činjenici da naciju ne možemo promatrati kao dovršeni produkt, jer ona je jedan trajni proces, podvrgnut „dnevnom plebiscitu“ kao što kaže Ernest Renan.

Završila bih zato ovo svoje izlaganje citatom iz njegova predavanja, koje je pod naslovom „Qu'est-ce qu'une nation?“, održano na Sorboni, 11. ozujka 1882. godine: „Nacija je – kaže Renan – duhovni princip, rezultat vrlo složenih povijesnih zapleta; to je duhovna obitelj, a ne grupa odredjena oblikom zemlje… Dvije stvari, koje su zapravo jedna, predstavljaju duhovni princip nacije. Jedna je zajedničko posjedovanje bogatog naslijedja sjećanja; druga je današnji pristanak, želja za zajedničkim životom... činjenice da smo patili, uzivali i nadali se zajedno, ovo su stvari koje se mogu razumjeti unatoč razlikama u rasi i jeziku… Postojanje nacije jest, oprostite mi na metafori, dnevni plebiscit, kao što je i postojanje pojedinca stalna potvrda zivota… Nacije nisu nesto vječno. Imale su svoje početke i imat će svoj kraj. Najvjerojatnije će ih zamijeniti europska konfederacija. No, to nije zakon vremena u kojemu mi živimo. Danas je postojanje nacija dobra stvar, čak i potrebna… Velika skupina ljudi, zdrava uma i topla srca, stvara vrstu moralne svijesti koju zovemo nacija… Ako nastanu sumnje u vezi s njezinim granicama, konzultirajte se s narodom koji zivi u području o kojem se raspravlja. Oni nesumnjivo imaju pravo na svoj glas… – kaže on, te upozorava – Najbolji način da budete u pravu u budućnosti jest da se, za odredjeno vrijeme, znate pomiriti s time da niste u modi“.

Literatura:

Alaida Assmann, Duga senka prońlosti: kultura sećanja i politika povesti, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011.

Alaida Assmann, „O metaforici sećanja“, Reč: časopis za knjiņevnost i kulturu, i drustvena pitanja (http://www.b92.net/casopis_rec/56.2/pdf/09.pdf)

Arjun Appadurai, “Putting Hierarchy in its Place”, in: Cultural Anthropology, Vol. 3, No. 1,

Place and Voice in Anthropological Theory. (Feb. 1988), pp. 33-49
(http://www.scribd.com/doc/62234226/Appadurai-Arjun-1988-PuttingHierarchy-in-Its-Place-En-Cultural-Anthropology-Vol-3-No-1)

Arjun Apadurai, Kultura i globalizacija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011.

Dean Duda, „U raljama nostalgije“, Feral Tribune(Dostupno 28.10.2004, Izvor: http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/section3.tpl IdLanguage=7&NrIssue=997&NrSection=14)

Dubravka Ugresić, „Konfiskacija pamćenja“, in: Kultura laņi: antipolitički eseji, Bastard, Arkzin, Zagreb, 1996.

Ernest Renan, „Ńto je nacija?“, Pro tempore: časopis studenata povijesti, godina IV, broj 4, Zagreb, 2007.

Harald Weinrich, Lethe: The Art and Critique of Forgetting. Translated from German by Steven Rendall. Ithaca: Cornell UP, 2004.

Igor Stojmenov (intervju Maja Dujmović). (2010): „Robna kuća kolektivno nesvjesnog“, Kulturpunkt.hr(http://www.kulturpunkt.hr/content/robna-kucakolektivno-nesvjesnog) Christian Giordano, Ogled o interkulturalnoj komunikaciji, Biblioteka XX vek, Beograd, 2001.

Сузан Сонтаг, За страдањето на другите, Темплум, Скопје, 2006.

Predrag Matvejević, „Jugoslavenstvo ne mora biti ni državnost ni nacionalnost“ (Dostupno 05.05.2013,Izvor:http://protest.ba/v2/jugoslavenstvo-ne-mora-biti-ni-drzavnost-ninacionalnost)

Vjekoslav Perica / Mitja Velikonja, Nebeska Jugoslavija: interakcija političkih mitologija i pop-kulture, Biblioteka XX vek, Beograd, 2012.