OD TRANZICIJE DO GLOBALIZACIJE: POLITIČKI (NE)IDENTITET(I) EUROPE

 

Svima je već posve jasno da će se završnica projekta europskog identiteta odigrati u jugoistočnoj Europi, koja je, bar za većinu građana EU, još uvijek samo mentalno prazno mjesto, a za njihove vlade predstavlja minornu “sivu” zonu predpolitičke svijesti, koja uporno odbija sudjelovati u demokratskoj potrazi za europskim legitimitetom. Spomenuti projekt ima potrebu ne samo za (re)integracijom postojećih političkih granica, već i potrebu za jednim demokratskim javnim prostorom, koji će dovesti kako do političkog, tako i do kultur(al)nog pomaknuća u izgradnji novoga identiteta. Stoga se nameće pitanje, kojim putem ide danas Europska unija gradeći svoj novi, postnacionalni građanski, ili, bolje rečeno, transnacionalni politički identitet? U eseju Od tranzicije do globalizacije: politički (ne)identitet(i) Europe pokušat ću dati odgovore na ova pitanja.

 Ključne riječi: politički identitet, Europa, tranzicija, globalizacija, Makedonija

          Svoja razmišljanja o europskom identitetu iznijela sam u knjizi Politika, kultura, identitet, koju potpisujemo kolega Kramarić i ja. U toj knjizi zastupam mišljenje da je ovaj koncept, već dugi niz godina, na samom vrhu postmodernih političkih diskursa, koji potvrđuju glasovitu potrebu ne samo za (re)integracijom postojećih političkih granica, već i za jednim demokratskim javnim prostorom, koji bi doveo do kultur(al)nog pomaknuća u poimanju transnacionalnog identiteta. Kao društvena vizija okrenuta budućnosti, europski politički identitet ne ovisi samo od civilizacijskog nasljeđa i zajedničke povijesti, već i od kolektivne volje europskih naroda. Nije riječ samo o nekakvom racionalnom odobravanju, nego i o stvaranju jedinstvene transkulturalne matrice s kojom bi se emocionalno mogli identificirati svi etniciteti u okvirima Europske unije. Čak i sama činjenica da je riječ o glokalnom, nadnacionalnom i univerzalnom konceptu koji pored strategije o zajedničkim vrijednostima, pokazuje i interes za nacionalne posebnosti, potvrđuje da se u tom europskom konceptu različitih nacionalnosti, mogu prepoznati i male, zaboravljene nacije.

          Budući da je svako kulturno ujedinjenje manje institucionalizirajuće od političkog, ili, recimo, ekonomskog ujedinjenja, posve je razumljivo što se pojavom novog političkog vala – paneuropskog kulturnog nacionalizma – može otići i dalje od vlastite nacije. Evo što o tome kaže Anthony D. Smith: “Bude li stvorena evropska politička zajednica koja će imati odjeka u narodu, možemo biti sigurni da će se na osnovi zajedničkog evropskog kulturnog nasleđa utemeljiti jedan panevropski nacionalistički pokret, kadar da od tog nasleđa iskuje zajedničke evropske mitove i simbole, vrednosti i sećanja, i to tako da oni ne konkurišu moćnim i energije punim nacionalnim kulturama. Samo na taj način, pannacionalizam može biti tvorac novog tipa kolektivnog identiteta, koji nadsvođuje pojedinačne nacije, ali ih ne ukida.” [isticanje moje]. No krenimo redom.      U knjizi Dvadeset i osam stoljeća Europe, Denis de Rougemont ističe da se vizija o Europi, kao “obitelj naroda”, pojavila u ranom 8. stoljeću, da bi u 14. stoljeću producirala mit koji je stvorio rascjep u srcu Kontinenta. Taj je mit jačao uvjerenje da postoji jedna “unutarnja” zona, jedno “simbolično nesvjesno” koje producira analogiju s frojdovskim poimanjem identiteta. Potisnuvši svijest o korijenima europske civilizacije, ta je analogija stvorila jedan od najpoznatijih kulturoloških stereotipa, vezanih uz ovo podneblje. Riječ je o Balkanu, dijelu Europe, koji poput utvare, kažu, potkopava liberalno-demokratske procese, plašeći europsku javnost mogućnošću balkanizacije, oprečnom namjerom od “europeizacije” Balkana.

          I promjene koje su u proteklom razdoblju zahvatile Balkan, pomogle su stvaranju još jedne, nove paradigme. Riječ je o “tranzicijsko-etnološkoj” paradigmi koju je proizvela decenijska prevlast totalitarne psiho(ideo)logije i socijalističke kulture, na ovim prostorima. Ona je stvorila nove postsocijalističke subjekte, koji nisu imali jasnu predodžbu o principima građanskoga društva. Budući da se stari društveni sustav temeljio na etatističkoj opciji, socijalna logika ljudi zatečenih u tranzicijskim životnim uvjetima, u mnogome se razlikovala od logike koja i danas važi u zemljama zapadne Europe, stvarajući time dojam da se u postsocijalističkim zemljama godinama događala kulturna stagnacija, koja je generirala jednu ambivalentnu logiku. Naime, na jednoj je strani (bila) potreba za imitiranjem Zapada, a na drugoj strani – mentalno distanciranje od njegovih vrijednosti. Očito da je pojava “građanskog društva” vezana uz pojavu “građanske svijesti”, kao dio europske kulture, no prihvatimo li tezu Ernesta Gellnera o balkanskim zemljama kao zemljama “treće vremenske zone”, morali bismo se složiti s konstatacijom da je neuspjeh stvaranja građanske svijesti na jugoistoku Europe, posljedica politike koja je promovirala princip “jedna kultura, jedna država”. Ta je politika promijenila geopolitičku kartu Europe (i, vjerojatno će, još dugo, igrati važnu ulogu u njenoj budućnosti), no iako je pothranjivana u doba komunizma, njezine zametke nalazimo i u europskom građanskom konceptu o jednonacionalnim državama.

          Naime, još je 1951. godine, španjolski filozof Hosé Ortega y Gasset, govorio kako su europske nacije, da bi prevladale osjećaj megalomanije i(ili) provincijalizma, morale razviti politiku nad-nacije i krenuti putem europske integracije, jer – kao “najsavršeniji” oblik kolektivnog života – nacionalna je pripadnost postala “čisti anakronizam bez perspektive, te stoga i povijesno nemoguć”. Očito je pojam integracije vezan uz pojam europske kulturne svijesti, no europsko je jedinstvo političko pitanje zakonskih oblika i preciznih sporazuma, koji su stvorili povijest europskoga kontinenta. Otuda i potreba za jednim konstitucionalnim patriotizmom, utemeljenom više na zajedničkim idejama, a manje na zajedničkim emocijama. Takav bi patriotizam, prema riječima Jürgena Habermasa, unio novu sinergiju, pa bi u okvirima jedne postnacionalne demokracije, mogao postati ostvarljiv i projekt kolektivnog identiteta, kao spoj pojedinih nacionalnih težnji i globalnih kulturnih aspiracija europskih naroda. No, samo u uvjetima postnacionalne demokracije, nadnacionalni bi europski identitet mogao zamijeniti nacionalni, uz osjećaj elementarne pripadnosti Europi. Slično razmišlja i Gianni Vattimo, talijanski filozof, koji priznaje da još uvijek ne može zamisliti jedinstvenu nacionalnu svijest. U eseju “Dom Europa” ističe da “ono što nas fascinira kada mislimo na projekt jedne Europe kao jedinstvenoga političkog subjekta, jest upravo taj gotovo apsolutni manjak ‘prirodnih’ osnova na koje se oslanja neka nacionalna svijest. Europa može biti samo jedinstvo ‘kultura’, također i nadasve u smislu u kojem se taj termin suprotstavlja ‘prirodi’. (...) Interesi koje politika mora pomiriti često su radikalno suprotstavljeni, a kako bi došlo do suglasnosti potreban je svojevrstan ‘dodatak duše’, dakle, etička odluka (…), nešto analogno patriotskim vrijednostima...” [isticanje moje]. Kao stečena znanja one, još uvijek, nisu postale realnost, no zato jesu veliki potencijal projekta europskog ujedinjenja. One pružaju šansu da se vlastita nacionalna povijest promatra i iz transnacionalne perspektive, koja bi zajednička “mjesta pamćenja i zaborava” pretvorila u paradigmatske europske “zone dodira”.

          Kažu da je patriotizam vezan uz pojmove narod/nacija, ali kada je u pitanju EU, Habermas smatra da je, navodna, no-demos teza – ona koja zagovara nepostojanje europskog naroda – problematična, jer se “oslanja na pretpostavci da samo nacija povezana zajedničkim jezikom, tradicijom i poviješću daje nužnu podlogu političkoj zajednici (...) Želio bih pokazati – kaže on – da ta interpretacija... neće odoljeti podrobnijem ispitivanju. (…) Riječ je o uvjetima koje valja ispuniti da bi građani mogli proširiti svoju građansku solidarnost iznad svojih nacionalnih granica (…)... Građanska solidarnost izrasta iz članstva u demokratski ustrojenoj političkoj zajednici slobodnih i jednakih ljudi”. Ovakva razmišljanja potvrđuju potrebu za europskim ustavom. Naime, bez svijesti o “građanskoj solidarnosti”, ne može se realizirati ni društvena integracija u kojoj bi se putem zajedničke javne sfere, demokratske volje i političke kulture, mogle prevladati pojedine granice jezika i roda, u ispunjenju ideje o europskom identitetu, kao jedinstvu heterogenih jedinki koje se međusobno identificiraju pojmom – građani. No kako europski narodi stoljećima žive s mišlju da neki oblik ultranacionalne države stvarno postoji – možda kao europsko javno mnijenje, kao balance of power, neshvatljiv za sve, no relevantan i stvaran – na Europu se više ne može gledati kao na “stvar”, jer ona je “najveća tajna moderne politike”, kaže Ortega y Gasset. Njegovo nas razmišljanje ponovo vraća na potrebu o zajedničkom ustavu, otvarajući bolnu temu o krajnjoj fazi europskog ujedinjenja. Zašto?

          Tema o integraciji pokazuje, zapravo – i to posve očito – da postoji europska politika privida, koja stvara rastezljiv, no ipak dobro kontrolirani prostor: s jedne strane je tendencija za otvaranjem prema “različitima”, a s druge je, pak, strane intencija uvođenja strogih regulatornih mjera, ne samo u pogledu zajedničkog ekonomskog tržišta, već i u pogledu zajedničke kulture. Ova me činjenica stalno podsjeća na opasnost da bi se Europska Unija mogla pretvoriti u jednu homogenu, ne-Drugu monokulturu u koju bi se balkanski narodi teško mogli uklopiti, jer oni najbolje potvrđuju ironičnu bit teze o identitetu kao provokaciji. Mislim, na “neidentičnost” našeg identiteta, koji bi se mogao pokazati problematičnim u ostvarivanju europskog trans-nacionalnog koncepta. Naime, slika “udvajanja” (slika udvojenih identiteta) koja prati gotovo sve europske subjekte, no ponajviše naše, balkanske, opravdava moju intuiciju koja proizlazi iz mentalnog osjećaja njihala, onog Fort-Da učinka zbog stalnog osciliranja između “izvana i unutra”. Riječ je o jednoj posve nesigurnoj poziciji “perifernosti između”, koja je najbliža možda građanima Republike Makedonije, stvarajući dojam ambivalentnosti što se, u konačnici, i očituje u podnaslovu ovoga teksta – politički (ne)identitet(i) Europe!

          Prije no što obrazložim svoju tezu, htjela bih podsjetiti da upravo to stalno osciliranje između dviju tendencija – integracije i proširenja – otkriva, također, da Europa ima i svoje interne probleme. “Koliko god zvučalo paradoksalno, postoji opasnost da EU, sa svojim krutim pristupom integraciji tijekom sve većega produbljivanja i proširivanja, postane kočnicom integracije i kooperacije” – kažu Ulirch Beck i Edgar Grande u knjizi Kozmopolitska Europa. Ova me konstatacija (sugeriram sljedeću formulaciju:) podsjeća na razmišljanju Susan Sontag, da Europi možda i nije toliko potrebno širenje, koliko joj je potrebno konsolidiranje i usavršavanje, da poanta projekta Europske Unije nije u ideji koja bi europeizirala ostatak svijeta, već u ideji debarbarizacije kojom bi se europeizirala sama Europa, što ponovo upućuje na prikriveni raskol između zemalja “stare Europe” i onih sa statusom “novih kandidata”, potvrđujući činjenicu o “Europi različitih brzina”. Ta se činjenica ne može ignorirati, no jedino svijest o zajedničkoj političkoj sudbini može nešto promijeniti. A da bi se to i dogodilo, moraju se prihvatiti i ispuniti dva zahtjeva: prvi je priznavanje razlika, a drugi – integracija različitoga, jer samo bi se na taj način mogao potvrditi značaj kulturnih posebnosti unutar Europe i umanjiti strah od nasilnog brisanja nacionalnih identiteta, kao potencijalnu smetnju homogenizaciji Europske unije.

        No kako se ova vizija može artikulirati jedino u Habermasovu “vrtlogu kakofonije višeglasne javnosti”, postaje jasno da je upravo Sporazum iz Maastrichta ukazao na važnost koju bi kulturna dimenzija trebala imati u procesu europske integracije. Jedan od rezultata tog sporazuma je činjenica da su se, u međuvremenu, intenzivirali međukulturni dijalozi, počele su se stimulirati zajedničke kulturne vrijednosti i respektirati nacionalne i regionalne posebnosti, potvrđujući činjenicu da su izvanjski problemi odavno i unutarnji problemi Europe. Budući da ovo referira na europski Jugoistok, možda ponajviše na balkansku regiju koja pod utjecajem čudnih turbulencija stvara dojam da stalno prkosi integraciji, spomenut ću aktualni slučaj Makedonije.

          Naime, kontinuirani pritisak koji, u formi kulturnog monizma, Republika Grčka provodi nad Republikom Makedonijom (nepriznavanje makedonske manjine, ustavnog imena i odluka o stavljanju veta na svaku mogućnost da se Makedonija uključi u međunarodne organizacije NATO i EU), bude sumnju da su nekadašnji nepovrjedivi segmenti nacionalnog identiteta (povijesni, zemljopisni, etnički, kulturni, lingvistički), danas samo krizna mjesta jednog žalosnog političkog dijaloga, spor između dviju susjednih država i dviju različitih ideologija. Možda priča o Makedoniji i nije toliko važna, no posve je sigurno da važnije od priče koju stvara politika jesu sudbine ljudi koji, u ovom dijelu Balkana, godinama žive svoju kulturnu ambivalentnost, kao da su, istovremeno, i rub i centar europskog sna. Stoga se ne bi smijelo ignorirati nezadovoljstvo makedonskih intelektualaca, usmjereno k različitim oblicima simboličkog nasilja koje, pod plaštom lažnog kulturnog ujedinjenja, nastoji eliminirati svaku kulturnu različitost. No, ako se tim putem želi stvoriti predodžba o političkom (ne)identitetu Europe, o njegovoj transnacionalnoj viziji, o novom postnacionalnom građanskom statusu Europljan(in)a, onda su građani Makedonije kao stvoreni za usvajanje jednog decentralizirajućeg pogleda, na način kako ga artikulira Hakim Bey, s kojim bi mogla otpočeti kreativna destrukcija starog europskog konsenzusa, koji je potrošio svoju vitalnost i svoj žar.

         No, niti je Balkan, niti je Makedonija jedini europski problem. Što je, recimo, s aktualnom dužničkom krizom u eurozoni i u svijetu, općenito? Može li ta kriza ohrabriti građane Europe da napuste započeti transnacionalni koncept i da se vrate starim nacionalističkim ideologijama?

         U intervjuu za hrvatski tjednik Globus, francuski filozof Pascal Bruckner, pokazuje iskrenu zabrinutost za budućnost Europe. “Problem Europe – kaže on – je taj što ona ne postoji niti ekonomski, niti politički (…) Nemamo europsku vojsku, europsku diplomaciju… Ne postoji jedinstvena Europa koja govori jednim glasom… (...), i to je razlog zabrinutosti. Nacije kao da ne postoje, izgubile su mnogo od svoje suverenosti, a Europe još nema.”

          I masovni protesti izazvani recesijom koja je 2008. godine potresla Europu, govore o nezadovoljstvu globalnim procesima. U novoformiranom “identitetu otpora” (izazvanog tim protestima), prepoznali su se svi oni koje je globalizacija iznevjerila. Ipak, opći je dojam da su te demonstracije, kao specifični izraz kozmopolitske demokracije i demokratske političke kulture, naišle na reakcije samo kod integriranih nacija u EU, dok je većina “rubnih” europskih država, ostala nijema, što stvara dojam “kao da” one nisu u stanju upravljati vlastitom sudbinom, a kamoli biti relevantnim subjektima nove političke moći. Znači li to da naša budućnost i budućnost Europe ovisi o potpunoj integraciji europskog prostora, ili, možda, u jednoj radikalnijoj “de-linking” strategiji, koja traži duboka promišljanja od strane odgovarajućih institucija svih država ovoga Kontinenta. Što se mene tiče, kako vrijeme prolazi, sve sam više sklona mišljenju Milana Kundere da je jedini smisao ujedinjenog čovječanstva u tome što ono, zapravo, i nema drugog izbora.

 

LITERATURA

[Appadurai, Arjun] Apaduraj, Ardžun, “Suverenitet bez teritorijalnosti: beleške za postnacionalnu geografju”, Utvara nacije/Te Spectre of Nation, Beograd: Beogradski krug, 1996-1997, (http://www.alexandria-press.com/arhiva/on_line/No_1/suverenitet.htm)

[Appadurai, Arjun] Apaduraj, Arđun, Kultura i globalizacija, Beograd: Biblioteka XX vek, 2011. [original: Modernity at Large. Cultural Dimensions of Globalization, Minneapolis: University of Minnesota Press, 1996.]

[Balibar, Étienne] Balibar, Etjen, Mi građani Evrope? Granice, država, narod, Beograd: Beogradski krug, 2003.

Beck, Ulrich i Grande, Edgar, Kozmopolitska Europa: društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb: Školska knjiga, 2006.

Bey, Hakim, Te Temporary Autonomous Zone, http://www.hermetic.com/bey/taz3. html#labelTAZ

Ekskluzivni intervju Pascal Bruckner (razgovarala Mirjana Dugandžija), Globus: nacionalni tjednik, broj 1109, Zagreb (2. ožujka 2012).

[Garton Ash, Timothy] Гартон Еш, Тимоти “Што ако Европа се распадне?”, Te Guardian – Окно, http://okno.mk/node/14239 (17. listopada 2011).

[Ghervas, Stella i Rosset, François] Gervas, Stela i Rose, Fransoa (ur.), Mesta Evrope: mitovi i granice, Beograd: Biblioteka XX vek, 2010. 

[Giddens, Anthony] Гиденс, Ентони, Забеган свет, Скопје: Филозофски факултет, 2003. Habermas, Jürgen, Eseji o Europi (s prilozima Dietera Grimma i Hansa Vorländera), Zagreb: Školska knjiga, 2008.

[Kimlika, Will] Кимлика, Вил, Мултикултурно граѓанство, Скопје: ИДСЦО, 2004.

Majer, Tomas, Identitet Evrope: jedinstvena duša evropske unije?, Beograd: Albatros Plus, Službeni glasnik, 2009.

Ortega y Gaset, Hose, Evropa i ideja nacije, Beograd: Artist, 2003.

[Rougemont, Denis de] Ружмон, Дени де, Дваесет и осум векови на Европа: европската свест низ текстовите од Хесиод до денес, Скопје: Култура, 1997.

[Smalle, Vofgang] Шмале, Вофганг, Историја европске идеје, Београд: Clio, 2003.

Smith, Antony D., Nacionalni identitet, Zemun – Beograd: Biblioteka XX vek – Čigoja štampa, 1998.

Smith, Anthony D., Nacionalizam i modernizam: kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2003.

Sontag, Susan, “Ideja Evrope (još jedna elegija)”, Odjek, br. 1-2, (2005), str. 23-25.

Steiner, George, Ideja Europe, Zagreb: Antibarbarus, 2009.

Todorova, Marija, Dizanje prošlosti u vazduh. Ogledi o Balkanu i Istočnoj Evropi, Beograd: Biblioteka XX vek, 2010.

Vattimo, Gianni, “Dom Europa”, Čitanka, Zagreb: Antibarbarus, 2008