POVIJEST VS. PAMĆENJE (ILI ZAŠTO JE POTREBNA SVIJEST O POVIJESNOM NASLIJEĐU) | POLITIKA, KULTURA, IDENTITET, 2013

Trebamo učiti iz povijesti, ne o tome

kako se ponašati ili kako uspjeti,

već spoznati tko smo.

Leszek Kołakowski

 

Povijesna artikulacija

prošlosti ne podrazumijeva spoznaju

»nečeg kakvo je bilo«, već osvojiti sjećanje

na način na koji je ono bljesnulo

u trenutku opasnosti

Walter Benjamin

 

Dekonstrukcijsko čitanje povijesti i pamćenja u ovom eseju ima za cilj uputiti na jedan osobit vid dijalogizma između objektivnog karaktera povijesne građe I imaginarne razine fi kcionalnog teksta u četvorice južnoslavenskih pisaca: Danila Kiša, Milorada Pavića, Slavka Janevskog i Venka Andonovskog. Pomoću osobite apokrifne logike, povijesno i književno prikazivanje stvarnosti tih pisaca problematizira kompleks pitanja i odgovora koji pokazuju da povijest nije samo povezana s pamćenjem, već i s konstruiranjanjem identiteta. U tom smislu, ako smatramo pisanje narativizacijom prošlosti, konceptualno sređivanje događaja pomoću jezika (naizmjenično upisivanje povijesnih, kulturnih i književnih kodova te citata), tada je tekst, na izvjestan način, kriptogram. Istovremeno otkriva i prikriva, poigrava se sa značenjem, imenovanjem i prešućivanjem u pričama koje ne podrazumijevaju samo govor Drugog, već i otpor šutnje. Od tog otpora šutnje započinje sve: i razumijevanje i nerazumijevanje među narodima koji, provocirajući vlastito Pamćenje, stvaraju svjetsku Povijest.

 

Dekonstruirana dokumentarnost ili pluralizirana istina

Ova je anotacija samo uvod u opravdanost i učestalost discipline koja je u znanstvenim krugovima danas poznata pod imenom novi historizam ili kulturalni materijalizam. Riječ je o kulturološkoj interpretaciji kritičkog tumačenja i dekonstrukcije povijesnih dokumenata i događaja u književnosti. U tom se kontekstu često citira poznata Derridaova misao da »ništa ne postoji izvan teksta«. Ona ilustrira jednu novopovijesnu praksu koja upućuje na odsutnost referenta. Nadam se da ovaj moj esej nema snagu (niti, pak, ima namjeru), nametnuti nedoumicu o kakvom tekstualnom formalizmu koji će marginalizirati postojanje svijeta u kojem su pojmovi sloboda, demokracija, istina i pravda odavno izgubile svoj sjaj, već će pokazati da svaka kontrola nad njima ima političku moć. Iako znam da relativizacija označenoga ne znači i ukidanje moći, željela bih vjerovati da će moje dekonstrukcijsko »čitanje« povijesti i pamćenja u ovom eseju pridonijeti razvoju jedne kultur(al)ne politike, bez obzira na njezine nacionalne okvire.

Započet ću s pismom Danila Kiša kojemu sam već posvetila jedan esej, ali mu se ponovo vraćam zbog njegove apokrifne logike koja je ostavila dubok i inspirativan trag u europskom književnom kontekstu. Upravo je ta logika provocirala pitanje o imaginaciji i vjerodostojnosti, o ono verisimilitudo što znači »biti sličan istini«. Međutim, budući da književost nije samo fabulacija (vjerna kopija stvarnosti), kao što nije ni afabulacija (odsutnost naracije), prihvaćam tezu da »sve što se danas piše otkriva mogućnost o preispitivanju povijesti. To se primjećuje u književnosti jednog novog naraštaja koji konstruira tekst: i poput scene (théatre) i poput pisma (lecture)« kaže Julia Kristeva u kultnoj knjizi Σημειωτικη: Recherches pour une sémanalyse (J. Kristeva 1969: 108-109). Njezin stav ističe u prednji plan etičku odgovornost pisca kao naratora fi kcija, etika koja je u slučaju Danila Kiša izazvala posve nepotrebnu polemiku o navodnoj autorovoj ideološkoj aberaciji i zavjeri »židovskog lobija«, a zapravo je skrivala nešto sasvim drugo.

Iako se pojavila davne 1976. godine, Grobnica za Borisa Davidoviča nije se koristila realističkom metodom. U vrijeme kada su ideološke iluzije o sretnoj perspektivi socijalističkog društva i fl oskule o slobodi umjetnika bile pod povećalom sumnji, Grobnica je kombinirala dokumentarno i fi kcionalno upućujući na kraj socijalizma. Temeljena na istinitim biografi jama i događajima u vrijeme sovjetskog režima, ona je razvijala tezu da ono što se gradilo na ljudskim žrtvama i stradanjima mora završiti tragično. Zato su priče iz ove knjige doživljavane kao moralni žig u estetskom ruhu jer su otvorile pitanje o svim oblicima terora u povijesti (i u pamćenju), osuđujući zločine u ime »povijesnog napretka« komunizma. U svojem odgovoru na optužbe zbog stvaralačke metode kojom se koristio u ovoj knjizi priča, Danilo je Kiš branio dokumentarnost i erudiciju koji su u Luisa Borgesa bili najvažnija poetička načela, ali za razliku od Borgesova metafi zičkog poigravanja s dokumentima, Kiševo umijeće bilo je upravo tom metodom potencirati povijesnu dimenziju. Ta je dimenzija upućivala na trenutak kada će pisac napustiti individualnu perspektivu svoga izraza i stati na scenu na kojoj dominiraju načela epske objektivnosti, čiji dokumentarni karakter uobličen u »cikličnoj« noveli s dominantnom temom smrti I zla, otkriva narativnu logiku određenu povijesnim činjenicama. Strukturirana poput mozaičnog kronotopa povijesna je dimenzija otkrivala moralnu poziciju autora I njegovo pravo javno komentirati najdelikatnija pitanja jednog real-socijalističkog društva poput nacionalizma, staljinizma, titoizma. Budući da ovaj kompleks pitanja i odgovora u prvi plan dovodi pamćenje i zaborav, činilo se da se priče Danila Kiša kreću rubovima jedne »fikcionalizirane« stvarnosti.

Iako se temeljila na autentičnim arhivskim dokumentima, fabula njegove Grobnice za Borisa Davidoviča otkrivala je izobličeni kontekst: referirajući se na Staljinov totalitaran režim, zapravo je upućivala na onaj jugoslavenski i njegove koncentracijske logore nastale nakon Rezolucije Informbiroa. Dijaloško je ozračje između imaginarne razine fi kcionalnog teksta i objektivnog karaktera povijesne građe pokazivalo da se priče iz te knjige (kao i one iz Enciklopedije mrtvih) trebaju čitati s nepovjerenjem prema institucijama sustava, s nepovjerenjem prema dokumentima I arhivima, s nepovjerenjem koje ih stavlja pod povećalo sumnji, detronizirajući njihov autoritet i propitkujući njihov legitimitet. Evo primjera: Narator smatra da priča »Grobnica za Borisa Davidoviča« ima funkciju kenotafa te prema antičkom običaju po kojem su se podizale grobnice za ljude čija su tijela nestala u vrtlogu vremena, priča započinje komentarom: »Povijest ga je sačuvala pod imenom Novski koje je, bez sumnje, samo pseudonim (točnije jedan od njegovih pseudonima). Ali, ono što odmah izaziva sumnju je pitanje: Je li ga povijest uistinu sačuvala? U Granatovoj Enciklopediji i njezinu aneksu, između 246 autoriziranih biografi ja i autobiografi ja velikana i sljedbenika revolucije, nema njegova imena... Na čudan i neobjašnjiv način, taj je čovjek, čija su politička načela obilježila jedan rigorozan moral, taj žestoki internacionalist, ostao zabilježen u kronikama revolucije kao osoba bez lica i glasa« (D. Kiš 1998: 85).

Zamišljen kao realistični životopis jednog fanatičnog revolucionara, priča »Grobnica za Borisa Davidoviča« podsjeća na fi kcionaliziranu hagiografi ju u kojoj se, u savršenoj tekstualnoj mreži ispletenoj od analogija dijelova nekoliko stvarnih biografi ja, prepleću vjerodostojni i fi kcionalni dokumenti i upućuju k tragičnom paradoksu. Naime, taj će Kišev književni junak postati žrtva fatalnosti maskirana u političku kaznu. Kako bi iznudile lažno svjedočanstvo i priznanje za montiranu optužnicu (»da je pripadao špijunskoj mreži u službi Engleza«), nevidljive autoritarne sile zahtijevat će njegovu poslušnost u ime nekih »viših moralnih načela Revolucije«. I kada se u jednom trenutku naracija prebacuje na njegova oponenta, isljednika Fedjukina, započinje igra monstruozne intuicije koja slama svoju žrtvu ucjenjujući ju, ne njegovim, već životom nedužne žrtve. Ta igra upućuje na činjenicu da Boris Davidovič-Novski svojom šutnjom ubija ljude slične njemu, »ljude čija potencijalna biografi ja nosi sjeme neke buduće biografi je..., a svojim tvrdoglavim odbijanjem da surađuje u istrazi, stat će, (već stoji!) na početku dugog niza zločina učinjenih u njegovo ime« (D. Kiš 1998: 105).

I upravo je u ovom paradoks pisma Danila Kiša: optuženi ne poznaje motive montirane optužnice, a politički isljednik ne mari za istinu, već za presudu potkrjepljujući ju nizom lažnih svjedočanstava. Obojica su uvjereni u visoku, revolucionarnu i »etičku« pravdu jer »bolje je da strada istina jednog čovjeka, jednog ništavnog organizma, nego da se zbog njega dovedu u pitanje velika načela i interesi« (D. Kiš 1998: 108). U nastavku priča otkriva stvari zbog kojih naša svijest ne može ostati spokojna ni kada se shvati da su i optuženik i isljednik i nevine žrtve samo jamci jedne zajedničke tragedije koja, otkrivajući mehanizme totalitarne svijesti, pokazuje, zapravo, sliku jednog represivnog logosa. Intenzivirajući političku hipokriziju u društvu, taj je logos stvorio iluzije o stvarnosti i u svim sličnim društvima koje njeguju monopol nad povijesnom istinom, i ne samo nad njom.

Milorad Pavić za razliku od Kiša primjenjuje drukčiju (ali ne manje moćnu) narativnu strategiju koja također dovodi u prednji plan znanstvenu objektivnost, ali bez posljedica po autora. I ona otkriva polemičnost iskaza, primjenu kvaziznanstvene aparature koja, umjesto »iluzije o vjerodostojnosti, stvara iluziju stvarnosti.« Međutim, osam godina nakon Kiša, Pavićev je iluzionizam pokazao da putovi idu različitim, a ne istim smjerovima. Njegov ars-kombinatorički ludizam očito nije imao namjeru stvoriti »sliku zla«, nego mozaičnu strukturu malih narativa povezanih u veliki postmoderni dijalog. Javljajući se i u ulozi priređivača, Pavić je pokušao razuvjeriti čitatelje Hazarskog rečnika da nije mogao očuvati redoslijed izvornoga teksta jer je Daubmanusov abecedarij rabio tri jezika i tri pisma, grčki, židovski i arapski, pa su riječi u njima bile drukčije napisane, a samo onaj koji ih je mogao pročitati i sastaviti dijelove po pravilnom redoslijedu, mogao bi ponovo stvoriti svijet. Sastavljen od triju knjiga, Crvene, Zelene i Žute, roman Hazarski rečnik postao je neobična konstrukcija lišena središta i objektivne istine. Ovdje Pavić upućuje na različite izvore dokumentarne i apokrifne građe, mnogo stvarnih povijesnih ličnosti i bezbroj fiktivnih likova no koji oblikuju arhitekst po kojem povijest nije jedna jedinstvena, već je sazdana od beskonačnog niza varijacija. I svaka od njih oblikuje novu istinu, poput simulakruma prethodne u beskrajnom lancu simulakruma. Kao da je roman o Hazarima bio ilustracija velike i vječite teme o palimpsestima: svaki je njegov sloj otkrivao drugi, svaki dokument – još jedan, stariji od prethodnog, a čija se značenja trebaju tražiti u preradama, zapravo u rekonstrukcijama književnih predložaka o hazarskom pitanju, u tragovima pepela papirusa, poput aluzije na uzaludnost potrage za istinom. Na tome se temelji i ideja o različitim gledištima koja su za razliku od, za 20. stoljeće karakterističnih mimetičnih načela logocentrizma, esencijalizma i racionalizma, u Pavićevu romanu dopuštala suprotne ideologije i istine. One su stvarale jedan svevremenski kronotop u kojem je, preko trojne fokalizacije i narativa o nestalom narodu, predstavljen shizofreni karakter povijesti.

Naime, »Žuta knjiga« iz Pavićeva Rečnika koristi se samo židovskim izvorima, »Crvena« kršćanskim, a »Zelena« islamskim. Paradoksalan karakter istina u trima knjigama očit je dokaz da ni za jedno pitanje (skoro ni jedno!) ne postoji integralna, jasna i objektivna slika povijesti. Ona je mit, lutanje kroz zamršene civilizacijske labirinte u kojima je pretpostavljeno značenje uvijek izmješteno, odgođeno i skriveno te se tako potvrđuje pretpostavka da je Povijest povezana ne samo s Pamćenjem, već i s oblikovanjem Identiteta.

Postoji dio u »Crvenoj knjizi« Hazarskog rečnika u kojem se govori o povijesti »Velikog pergamenta«, točnije priča o emisaru na čijoj je koži bila tetovirana povijest i topografi ja hazarskog naroda. »Početak pergamenta je bio izgubljen jer je emisaru, uslijed nekog kažnjavanja, oštećen dio tijela... O tom događaju govori se u jednom izvoru prema kojem je emisar završio svoj život na dvoru nekog kalifa..., gdje su mu oderali, štavili i ukoričili kožu poput velikog atlasa... Prema drugim izvorima emisar je morao ponekad vraćati se u hazarsku prijestolnicu zbog korekcija povijesnih i inih podataka koje je nosio na sebi... Živio je kao živa enciklopedija..., a umro je jer ga je koža počela strašno svrbjeti. Svrab je bio nepodnošljiv i emisar je umro sretan što je na kraju bio pročišćen od povijesti« (M. Pavić 1991:68-72).

Hazarski rečnik uvjerljiva je metafora za sudbinu balkanskih identiteta tetoviranih poviješću, tradicijom i kulturom svojih naroda. Na tim su identitetima, kao na živom palimpsestu ugravirane verzije diktirane iz različitih središta moći, ali utisnuti na tijelima, ti se tragovi kolektivne povijesti često razlikuju od tragova subjektivnog pamćenja. Ako smatramo tragove dokumentima, a dokumente poviješću, tada je povijest priča, čovjekov proizvod koji ovisi o određenoj društveno-povijesnoj situaciji. Zato se umjetnost i književnost oslanjaju na specifi čnu strategiju koja re-figurira povijest, mitologiju i tradiciju. Stoga možemo prihvatiti da je čin pisanja zapravo narativiziranje prošlosti, konceptualno sređivanje događaja pomoću jezika, naizmjenično upisivanje povijesnih, kulturnih i književnih kodova i citata.

Spomenut ću još jednog južnoslavenskog pisca koji se također poigrava s fikcijom, poviješću i pamćenjem, međutim, na drukčiji način. Knjiga Freske i groteske iz 1993. godine Venka Andonovskog ima indikativni podnaslov: Priče o odsustvu i sadrži trinaest »priča-fresaka« i isto toliko restauracija »oštećenih bijelih mrlja«, atopičnih mjesta gdje se naracija prekida, da bi se nastavilo s tumačenjem i rasvjetljavanjem u drugom dijelu knjige. I taj se pisac predstavlja kao priređivač. On daje upute za čitanja fresaka na početku knjige te time nesumnjivo podsjeća na Milorada Pavića, a u dijelu s restauracijama na Danila Kiša. Evo što autor kaže u uvodnom tekstu nazvanom »Upute za čitanje fresaka i rastauracija oštećenih mjesta«:

»Ove, kao i sve druge freske govore o odsutnosti, o onome što ne postoji iako je nekada možda i postojalo. One emitiraju poruke kroz stoljeća, poruke koje ovo vrijeme ne želi razumjeti. Očito smo prezauzeti čuvanjem tronova i raščišćavanjem deponija svijeta. No, kako bilo da bilo, nekoliko je fresaka ozbiljno oštećeno. Mjestimice postoji zamračenje njihove slikovitosti, tamna mjesta pokrivena teškim slojevima zaborava. Ti prekidi, ta napuknuća u tekstu fresaka pravo su bogatstvo za sve one koji ih gledaju, jer tekst partiture otvaraju za nove događaje, kao i za sudjelovanje fantazije samog čitatelja... Priređivač mora iskazati svoje uvjerenje da su možda te prekide stvorili s predumišljajem sami freskoslikari. Bez sumnje, bili su svjesni da će oni koji dolaze nakon njih htjeti sudjelovati svojim dijelom u poruci koju emitiraju svete slike. Znali su da je odsutnost majka fantazije, da se ne smije onemogućiti prilika za komunikacijom među naraštajima« (V. Andonovski 1993:7-8; kurziv A. B.-M.).

Freske Andonovskog napisane su tako da same na sebe upućuju kao na artefakt. I ta knjiga podsjeća na palimpsest pod čijim se slojevima ponovo treba tražiti neki povijesni ili književni predložak. Evo primjera iz uvodnih stihova priče Isijanove sjene: O, vi koji gledate ovaj moj grob mračni, molim da pročitate natpis u mramoru prozračnom О, вие што гледате на овој мој гроб мрачниј, / молим прочтите натписот што е на мермер зрачниј) (V. Andonovski 1993: 27). Ti su stihovi aluzija pjesme Anđeo Svete Sofi je Blaže Koneskog u kojoj stoji: »Ti, koji si toliko proveo pod žbukom zida mračnog, ponovo si slobodan u prostoru prozračnom« (Ти кој што толку време мина / под малтерот на ѕидот мрачен, / пак слободен си в простор зрачен). Ta aluzija otkriva strategiju kojom je Andonovski pokazao svoj odnos prema tradiciji, ali kojom svjesno uvodi i razliku, onaj Derridaov différAnce, kao potvrdu činjenici da citat nije vjeran odraz originala jer mu uvijek nedostaje kontekst, kao što se preslikavanjem ne preslikava isto, nego umnožava različito. To je jedan od načina kojim je Andonovski u Freskama i groteskama kreirao osobitu semiosferu u kojoj tekst i restauracija, središte i periferija lako zamjenjuju mjesta, upućujući nam da čitanje može započeti i od kraja. Iako imaju funkciju metaopisa, restauracije su Andonovskog središnji dio knjige jer nema dojma da je riječ o hijerarhijski podređenom tekstu, već o konkurentnim semiotičkim sustavima u kojima smisao teče, ne samo horizontalnim slojevima fresaka-priča, nego prodire i vertikalnom razinom cijele knjige, stvarajući osobit dijalog s odronjenim fragmentima – s odsutnošću u kojoj je skrivena semantika iskaza... I upravo u autorovoj odluci da se poigra cjelinom knjige prepoznajemo neuhvatljivost smisla jer odronjeni fragmenti mogu iznjedriti beskonačan broj vjerojatnih značenja koja potvrđuju da se najteže govori o odsutnosti, o onoj »ogrebotini« koja je iscrtala ožiljak na licu fresaka obilježavajući potragu za praznim mjestom, za tajnom njegovih znakova.

Pitam se, stoga, što je u pričama spomenutih autora i knjiga središte, a što, pak, periferija? Što je original, a što njihov odraz? I može li uopće original biti potpun bez svoje sjene, bez onog dopisanog, koje poput pastiša ili kalema regenerira, produbljuje ili obezvrjeđuje smisao »glavnoga« teksta? Voljela bih vjerovati da sam odgovor na to pitanje ponudila na početku ovoga eseja kada sam rekla da svaki tekst nešto otkriva i prikriva, poigrava se znanjem i neznanjem, imenovanjem i prešućivanjem koje podrazumijeva ne samo govor Drugog, već I otpor šutnje koji je implicirao prazno mjesto, neki zijev u koji je propao smisao teksta. Ali, budući da je u svakome znaku, još prije čina njegova stvaranja, urezana odsutnost značenja, postaje jasno zašto u temelju ljudske komunikacije leži nesporazum. Od njega započinju i razumijevanja i nesporazumi među narodima koji pišu svjetsku Povijest provocirajući vlastito Pamćenje. Dio koji slijedi ide u prilog tomu stavu.

 

Kukulino, Balkan, Europa kao Zeit-Raum-Spiel

Imajući u vidu stvaralaštvo jednog drugog makedonskog pisca koji je u svojim romanima kreirao prostor rastegnutog povijesnog vremena1 prostor u kojem se »može biti smrtno i bolom obdareno biće. Jer, kako to kaže M. Heidegger, sve bitno i veliko postalo je samo od toga što je čovjek imao neki zavičaj, domovinu, i bio ukorijenjen u nekoj predaji« (Z. Kramarić 2009: 107), želim podsjetiti da već godinama u europskom teorijskom diskursu prevladava duh oprostorene historiografi je koju u svojim knjigama problematizira i M. Foucault. Iako implicitno, on ipak kategorički demonstrira važnost prožimanja povijesti, biografi je i društva. »Prostor u kojem živimo, u kojem se odvija erozija naših života, našeg vremena i naše povijesti, prostor koji nas nagriza i brazdi, jedan je unutar sebe heterogen prostor« (M. Foucault 2007: 35-36). Stoga, proučavanje prostora, mjesta i toposa u Europi ne će biti drugo do premjeravanje jedne relativno pokretne geografske, povijesne i kulturne stvarnosti koja istovremeno raspolaže i s iskustvenim i imaginarnim pojmovima i simbolima. Oni, ne samo da upućuju na konkretne geografske prostore, već su istovremeno i evokatori – mentalne mape, identitetski i strukturni reperi, »mjesta pamćenja« (u istinskom smislu riječi) – podložni najrazličitijim tumačenjima. Zato je Foucault i mogao, oslobođen subordiniranosti svih kategorija, otvoriti pitanje o prostornim okvirima povijesnih narativa, onih koji društvene subjekte kontekstualiziraju geografski te tako razvijaju potrebu za povijesnim mišljenjem i pamćenjem koje će nas osloboditi »totalitarnosti svih ideologija« jer zaborav (onaj anamnesis kod starih Grka) prijeti povijesnoj matrici koja nudi »sigurne« informacije o minulim događajima. No, uvjetovano etničkim, političkim i kulturnim diferenciranjem regije, povijesno se pamćenje ne može odnositi samo na globalna (društvena), već i na individualna ljudska iskustva, on koja ne ovise toliko o recepciji povijesne matrice, koliko o reaproprijaciji povijesne prošlosti. Razumije se da »to premještanje točke gledišta ne implicira da moramo napustiti fenomenološku deskripciju pamćenja samo po sebi, kakav god bio njegov odnos s poviješću. Ne bismo mogli ozbiljno govoriti o reaproprijaciji povijesne prošlosti što ga pamćenje ostvaruje ako prethodno nismo razmotrili enigme koje opterećuju proces pamćenja kao takav« (P. Ricoeur 2006: 800).

Prva od tih enigmi slika je sjećanja (anamnesis), zapravo, onoga koje je duhu bilo nazočno kao trag ili otisak, ali više nije. Druga je enigma prepoznavanje (anagnorisis) onog što se dogodilo kao jamstvo stvarne nazočnosti odsutne prošlosti, privilegij od kojeg je prikraćena povijest, ali ne i pamćenje (Ricoeur, 2006: 801). Treća je enigma svjedočanstvo, ne samo u usmenoj, već i pismenoj fazi, osobito kada je riječ o dokumentarnom istraživanju prošlosti u našim arhivima. »Svjedočanstvo je, u odrećenom smislu, ekstenzija pamćenja, zahvaćenog u njegovoj narativnoj fazi/stadiju/. Ali... samo onda kada je priča o nekom događaju iznesena u javnost« i to u obliku sporazuma, izvješća, ugovora ili nekog vida interakcije koja se oslanja o naše povjerenje u tuđu riječ, kaže Ricoeur i dodaje: »Jedan pozamašan dio bitke povjesničara za utvrđivanje istine rađa se iz konfrontiranja svjedočanstava, poglavito pisanih; nameću se pitanje: Zašto su ona sačuvana? Tko ih je sačuvao? U čiju korist? Ta konfl iktna situacija ne može se ograničiti na područje povijesti kao znanosti, ona se iznova javlja na razini naših suvremenih konfl ikata, na razini krupnih pitanja, ponekad kolektivno formuliranih, u prilog tradiciji jednoga pamćenja, na štetu drugih tradicionalnih pamćenja« (P. Ricoeur 2006: 802).

Razlog tomu nesporazumu leži u uzročno-posljedičnim objašnjenjima događaja iz prošlosti koji proizlaze iz recepcije i obrade povijesnih materijala. Selektivni karakter pamćenja prikazan u fi kcionalnim narativima potvrđuje da se isti događaji ne pamte jednako. Prije nego što uputim na jedno takvo povijesn iskustvo i na njegove posljedice, podsjetit ću vas na fi ktivni kronotop u romanima Slavka Janevskog, na njegov mitski topos Kukulino, koji poput axis mundi sublimira u sebi i povijesno i geografsko i biografsko vrijeme. Najplastičniji opisi toga Zeit-Raum-Spiela daje autor u liku Evtimija Knižnika iz romana Čekajući kugu (Чекајќи чума). Kaže ovako: »Sav je svijet veliko Kukulino, kao što je Kukulino mali svijet, smiješan i tragičan, budalast, uvrnut, začuđeno ravnodušan, pobožan, srdit, potišten, kolebljiv, jednom uzvišen od zabluda i tajnih sporazuma sa svecima, a jednom, i više puta od jednom, prevaren i od svetaca i od svoga uma.« (S.Janevski 1987: 330)

Poput zgusnute metafore, Kukulino je za makedonsku (i balkansku!) povijesnu sudbinu mentalna mapa koja za istražitelje i proučavatelje Janevskog i njegova djela ne implicira samo geografske, već i duhovne, političke i moralne parametre. U trilogiji Mirakuli grozomore4 (Миракули на грозомората) on se ne koristi linearnom naracijom i ne zastupa egzistencijalno iskustvo. Naprotiv, on konfrontira različite sudbine, divergentne poglede na svijet, u kojima ispisuje makedonski kaos-kosmos. Događaji u njegovom kukulinskom svijetu povijesno su osvjedočeni (epidemija kuge u Europi na početku 14. stoljeća izazvana najezdom štakora; propast Bizanta; zauzimanje Skopja, 1392. godine, i prodor Turaka na Balkan), dok je fiktivan svijet opisan u tom okviru, sasvim fantazmagoričan. Tri različita naratora pričaju tri različita romana (Borčilo, Timotej i Evtimije Knižnik). To govori da se Janevski nije potvrdio kao »izvorni« autor Mirakula, već se prikazao kao priređivač »tuđih zapisa«, starih rukopisa i predaja, kao tumač ili restaurator već zaboravljenih mitskih, povijesnih i kulturnih slojeva. A upravo je to ista ona strategija kao i u Kiša I Pavića, a kasnije i kod Andonovskog, koja se, prije svega, temelji na činjenicama, dokumentima, premda bili oni i istrugani i ponovo ispisani pergamenti od kojih je, uostalom, i sazdana sama Povijest. Stoga, čitajući Janevskog, ne možete biti sigurni je li vas presreo mit ili vas je zgrabila povijest, ali sigurno stječete dojam da je Janevski upotrijebio osobit (staromakedonski arhaični) jezik koji je diseminirao njegov govor, gradeći naraciju kao dijalog s alteritetom.

Riječ je zapravo o situaciji »preuzetog diskursa« u kojem se priređivač djela poziva na svoje prethodnike i njihove zapise, kako bi nas uvjerio da se knjige mogu čitati i kao »umnožena« tekstualnost, poput nekog »poganskog« teksta koji potvrđuje tezu o »literaturi sazdanoj od riječi naših očeva« (Lyotard), od riječi naših predaka. One nas vode prema temi regije, ali prije svega, prema pamćenju (i zaboravu!) povijesnog naslijeđa, anticipiranog u naslovu ovoga eseja. Vratit ću se sada selektivnom karakteru povijesnog pamćenja prošlosti i njegovoj perspektivi: socijalnoj, ekonomskoj, političkoj, kulturalnoj, kako bih uputila na posljedice koje su u pamćenju balkanskih naroda ostavila »ranjena« sjećanja.

Naime, na seminaru Simboličke geografi je Europe, održanom u Budimpešti 2004. godine, bugarska je teoretičarka Marija Todorova podržala tezu o važnosti povijesnog naslijeđa referirajući se na primjeru Jugoistočne Europe, koja ima veću heurističku vrijednost od kategorije – povijesna regija. Todorova smatra da je uz nacionalni, vrlo važan i regionalni identitet, jer kao makrostrukture, regije često nadilaze prostorne granice. Uzmu li se u obzir brojna povijesna razdoblja koja su simultano, sukcesivno ili disperzivno prohujala ovom geografskom regijom, jasno je zašto su bogati kulturni slojevi i različite tradicije Balkan pretvorile u mjesto »žive interakcije« u kojoj su se nastavile uvažavati različita povijesna naslijeđa: helensko, rimsko, bizantsko, otomansko, ali jednako tako i komunističko, socijalističko, kapitalističko. Stoga, čak i kada bi htjeli, subjekti ove regije složene etničke miksture, vrlo često doživljavani kao »hendikepirani« zbog svoje heterogenosti, nisu mogli ostati ravnodušni na kontroverzni karakter selektivnog pamćenja i zlouporabe zaborava povijesnih činjenica.

Velike migracije karakteristične za balkanski polunomadski način života pridonijele su demografskoj i etičkoj raznolikosti u svim oblastima društvenog razvoja: kulturnog, političkog, znanstvenog i ekonomskog. Svjesna sam da je ta regija opterećena stereotipima o svojoj relativnoj zaostalosti, a razloge za tu frustraciju ne vidim samo u zakasnjeloj modernizaciji i industrijalizaciji, već i u izostanku dvaju velikih i moćnih kulturnih i umjetničkih pravaca: europskog humanizma i europske renesanse, iako je danas za mnoge povjesničare umjetnosti protorenesansa započela s freskama u crkvama u Kurbinova 1191. godine i u Nerezima 1161., a renesansa, u ohridskoj »Sv. Bogorodica Perivleptos« 1295. godine, cijela dva stoljeća prije europske. Iako ta spoznaja lijepo zvuči, smatram da se razlozi tih »nedostataka« na Balkanu podudaraju s početcima osmanske vladavine, koja je ovaj prostor ostavila u vremenskoj i prostornoj getoizaciji. Tomu u prilog citirat ću Slavka Janevskog iz romana Tvrdoglavi koji na prvim stranicama daje metaforičku sliku europskog prostora 1835., kao simultane i sažete projekcije povijesnih događaja:

»Tisuću osamsto trideset i pete godine Karl Marx završava gimnaziju... Iste godine... Njegoš osniva prvu tiskaru u Crnoj Gori..., James Gordon iznenađuje Ameriku s dnevnim novinama New York Tribune, poznatog vršnjaka nepoznatih Novina horvatskih Ljudevita Gaja...; U to vrijeme Europa je upoznata s činjenicom da je Amerikanac Joseph Henry otkrio elektromagnete velike jačine, ali ne zna da se u jednom djelu Makedonije muškarci uprežu u rudo i dvokolice... Iste godine Balzac objavljuje jednu od svojih stotinjak i više knjiga..., a u Makedoniji su, negdje u lerinskom kraju, silom poturčene tri djevojke, četvrtu su silovali i ostavili u kukuruzištu presječenoga grla... U isto vrijeme, u neke europske domove ulazi pokućstvo stila bidermayer... za kojim će, mnogo godina kasnije (danas), čeznuti unuci makedonskih seljaka iz Kukulina... Te 1835. nastavlja se u Africi i Aziji pokret europskih kolonoizatora, a Makedonija se grči na krvavom kamenu.« (S. Janevski 1983: 7-9)

Iako prilično ilustrativan, poput panoptikuma koji šokantno prikazuje stanja jednog, ne tako tuđeg prostora-vremena, spomenuti citat navodi me na razmišljanje Waltera Benjamina u eseju naslovljenom »O konceptu povijesti« iz 1940., gdje se kaže: »Historicizam se zadovoljava uspostavom uzročnog niza različitih trenutaka povijesti. Međutim, niti jedno stanje koje predstavlja uzrok, nije samim tim povijesno. Ono postaje povijesno tek kasnije, zahvaljujući događajima koji stoljećima mogu biti udaljeni od njega. Povjesničar s takvim gledištem... sagledava konstelaciju svoje epohe, u potpunosti oblikovanoj nekom prijašnjom epohom. Na taj način utemeljuje stav o sada nazočnom vremenu kao o »sadašnjosti« koja sadrži komadiće mesijanske sadašnjosti.« (W. Benjamin 2010: 121-122)

Pitam se, postoji li uopće uvjerljiv holistički prikaz europske povijesti u kojem Balkan, bar jednom, ne će biti tretiran kao teritorijalna subregija, kao »carstvo sjena«, zona simboličnog i nesvjesnog Europe, njezina demonska priroda, onaj unutrašnji Drugi koji »ništa ne zaboravlja i ništa ne uči, koji i dalje bije vekovne bitke dok je ostatak Evrope zauzet brzim procesom globalizacije« (S. Žižek 2001: 152). Bilo bi zanimljivo sada, uputiti na jedan takav, iako i zakasnjeli pokušaj jer sedamdeset i osam godina nakon spomenute 1835. godine, samo nekoliko mjeseci prije početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, Carnegijeva zaklada za međunarodni mir u Washingtonu objavljuje »Izvješće međunarodnog povjerenstva za ispitivanje razloga i načina vođenja Balkanskih ratova«. U tom izvješću sastavljenom od uglednih sveučilišnih profesora, između kojih i trojice nobelovaca, postoji trenutak koji je mogao ponuditi drukčiju perspektivu za Balkan, ali samo u slučaju kada ne bi bile zanemarene već spomenute »enigme« Paula Ricoeura: sjećanje, prepoznavanje i svjedočenje. Naime, one referiraju na tri ključna trenutka: potencijalne nespora zume između povjesničara i branitelja povijesnoga pamćenja, kontroverze proizišle iz obveze da se povijesne činjenice pamte i zlouporabe vezane za naviku njihova zaboravljanja.

Shvaćeno kao obveza, sjećanje (kao i zaborav!), ima moralnu dimenziju. Ta je dimenzija vezana uz trag i njegovo brisanje, ali bez obzira je li taj trag prisutan u našoj svijesti ili sačuvan u arhivskim dokumentima, u slučaju reaproprijacije (prisvajanja) povijesti, posljedice toga brisanja mogu biti velike. Stoga je važno sačuvati jedan pravno-politički okvir koji će umanjiti posljedice (kao i u praksi s amnestijom – onaj »zaborav po narudžbi« koji održava mir i spokojstvo u modernim demokracijama). Ricoeur nas, međutim, podsjeća na jedan fi lozofski problem: »Nije li praksa amnestije štetna i za istinu i za pravdu? Gdje prolazi linija razgraničenja između amnestije i amnezije? Odgovor na to pitanje ne nalazi se na političkoj razini, nego na najintimnijoj razini svakoga građanina... Svatko od nas ima dužnost ne zaboraviti prošlost, nego o njoj govoriti, ma koliko bolna ona bila, smireno, bez ljutnje.« (P. Ricoeur 2006: 807)

Podsjetit ću na jedno od izvješća koje je s terena poslalo Povjerenstvo (nazvano po američkom industrijalcu Matheyu Carnegieu): »Slobodno možemo reći da jedino što na Balkanu postoji od evropske kulture i jedina sklonost ka evropskoj civilizaciji koja je na njemu primetna posle vekova i vekova provedenih pod azijatskim vizantinizmom, jeste svest o nacionalnom. I zato, gde god i kad god su se na Balkanu javila nacionalna osećanja, tamo je i u toj meri i počinjala civilizacija; a kako se takva svest najbolje rađa ratom, rat je na Balkanu bio jedini put koji vodi ka miru« (M. Тodorova 2005: 91 – kurziv A. B.-M.). Ne sudjeluju li danas, nekadašnji pobjednici, u trijumfalnim povorkama koje gaze preko pobijeđenih? »Suglasno tradicionalnoj praksi, u trijumfalnim se povorkama nosi i plijen. Taj se plijen naziva kulturnom dobiti. Ne postoji dokument o nekoj kulturi koji istovremeno nije i dokument o njezinom barbarizmu« (W. Benjamin 2010: 112).

Potpuno sam svjesna da postoji »ideologizirano sjećanje« kojim se može manipulirati (kao i s mogućnostima koje otvara narativno konfi guriranje naših i tuđih narativa), ali jedno je od dragocjenijih naslijeđa psihoanalize što mi, uplašeni od pomisli na prošlost i potisnutog sjećanja, ne možemo sve zaboraviti iako bismo to I željeli. Da bi ironija bila veća, razmišljajući o toj temi, Marija Todorova dolazi do konstatacije koja daje ton ovom tekstu, a tiče se sljedećega: balkanski je nacionalizam, »opisan kasnije kao bitno drugačiji i stran onom zapadnom, građanskom I ‹civiliziranom’ nacionalizmu» (M. Todorova 2001: 195), bio jedina karakteristika koja se, prema izvješću Povjerenstva, premda i prividno, mogla smatrati europskom?! Nije li polietničko i vjersko naslijeđe Rimskog, Bizantskog i Osmanskog Carstva suprotno zapadnoeuropskom konceptu jednonacionalnih država? Na tom su tragu neki engleski konzervativni političari, najveći zagovornici ideje o kontinentalnoj Europi kao novoj inačici Otomanskog Carstva (s Bruxellesom kao Novim Istanbulom, kao središtem despotske moći koji oblikuje prostorna geta u unutrašnjosti Europe), dostatno isprovocirani da dovedu u pitanje čak i stabilnost europskih granica. Zato je, možda, točna konstatacija S. Janevskog: »Kukulino nije mnogo marilo za povijest, a seljaci nisu nikada znali tko je njihov car i kako mu je ime.« Stoga smatram da u vrijeme nastanka njegovih romana, uza sve svoje poznavanje kulturnih, političkih i društvenih prilika u regiji, autor nije mogao ni pretpostaviti na kakve će se sve načine njegovi romani interpretirati. Ali, jedno je izvjesno: zastupajući divergentne poglede na svijet, uspio je inkorporirati svoje intelektualne i političke stavove opisujući makedonski, a zapravo balkanski kaoskozmos. Promovirajući se kao tumač (restaurator) povijesnih i kulturnih događaja u regiji, ostavio je budućim naraštajima ne samo književno, već i vrlo poučno kulturno-povijesno naslijeđe. Konačno, čak i ako je u njega prevagnula pesimistična perspektiva o Balkanu kao osobitom Zeit-Raum-Spielu, ne trebamo odustati od odgovora koji nudi jednostavna, ali tako indikativna parabola: više ljubavi, manje mržnje! Ili: zašto je potrebna svijest o povijesnom naslijeđu – prisutna u ironičnom i provokativnom naslovu jedne Žižekove knjige, jer prema Walteru Benjaminu, »ništa što se dogodilo ne smije za povijest biti izgubljeno. Samo spašenom čovječanstvu u potpunosti pripada njegova prošlost. A to znači: samo spašeno čovječanstvo može u svakom trenutku navoditi svoju prošlost. Svaki proživljeni trenutak postaje citation ‹à lè ordre du jour’ – a taj je dan, dan posljednjeg suda.« (2010:109)

 

Literatura

Ricoeur, Paul (11/2006): »Pamćenje, Povijest, Zaborav«, [u:] Europski glasnik, Zagreb

[Benjamin, Valter] Бенјамин, Валтер (2010): »За концептот на историјата«, [u:] Илуминации (форми и фрагменти): избрани есеи, Или-или, Скопје

Todorova, Marija (73/19, 2005): »Šta je istorijski region? Premeravanja prostora u Evropi«, Reč: časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, Beograd (http://www.fabrikaknjiga.co.rs/rec/73/81.pdf )

[Todorova, Marija] Тодорова, Марија (2001): Замислувајќи го Балканот, Магор, Скопје 

[Todorova Marija] Todorova, Marija (2010): Dizanje prošlosti u vazduh. Ogledi o Balkanu I Istočnoj Evropi, Biblioteka XX vek, Beograd

[Campbell, Jeremy] Kembel, Džeremi (2005): Lažljivčeva priča: istorija neistine. Biblioteka XX vek, Beograd

[Michnik, Adam] Mihnjik, Adam (84/1990): »Bele mrlje«, [u:] Treći program, Beograd

Kramarić, Zlatko (2009): »Balkan – Povijest – Trauma«, [u:] Identitet, tekst, nacija: interpretacije crnila makedonske povijesti, Naklada Ljevak, Zagreb

Žižek, Slavoj (2001): »Napuštanje balkanskih sablasti«, [u:] Manje ljubavi, više mržnje! Ili, zašto je vredno boriti se za hrišćansko nasleđe, Beogradski krug, Beograd

(2003): Balkan kao metafora: između globalizacije i fragmentacije; ur. Dušan I. Bjelić & Obrad Savić, Beogradski krug, Beograd

Zlatar, Andrea (1989): Istinito, lažno, izmišljeno: ogledi o fi kcionalnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb

[Hutcheon, Linda] Hačion, Linda (1996): Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Svetovi, Novi Sad

Jenkins, Keith (2008): Promišljanje historije, Srednja Europa, Zagreb

Bahtin, Mihail (1989): »Oblici vremena i hronotopa u romanu: ogledi iz istorijske poetike«, O romanu, Nolit, Beograd

[Stardelov, Georgi] Старделов, Георги (2010): Слушате ли, каинавелијци (Славко Јаневски: книжевна генеологија), Македонска академија на науките и уметностите, Скопје

[Urošević, Vlada] Урошевиќ, Влада (2005): Алки што се надоврзуваат (Собрани дела – 6), Магор, Скопје

[Bojadžievska, Maja] Бојаџиевска, Маја (2002): Мит, книжевност, идентитет,Сигмапрес, Скопје

[Kiš, Danilo] Киш, Данило (1998): Гробница за Бориса Давидовича, Књига-комерц, Београд

Pavić, Milorad (1991): Hazarski rečnik: roman leksikon u 100 000 reči, Prosveta, Beograd

[Janevski, Slavko] Јаневски, Славко (1987): Миракули на грозомората, Македонска книга, Скопје

(1983): Тврдоглави, Мисла, Скопје

[Andonovski, Venko] Андоновски, Венко (1993): Фрески и гротески (раскази за отсуството), Македонска книга, Скопје